Ured gradonačelnika Grada Umaga, 52470 Umag, Giuseppe Garibaldi 6, P.P. 101

Besplatni telefon: 0800-200-145

tel. © (++385) 052/702-953; 052/702-900 fax:052/741-967

e-mail: ured-gradonacelnika@umag.hr

Umaška župna crkva

Umaška župna crkva, koja zajedno sa zvonikom dominira danas predimenzioniranim glavnim gradskim trgom, posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije i Sv. Pelegrinu. Ta barokna građevina sagrađena je u vremenu usvajanja novih stilskih promjena venecijanskog settecenta. Iz rijetko sačuvane arhivske dokumentacije, poznato je da je sagrađena na mjestu ili u blizini one prethodne, oštećene u velikom nevremenu koje je Umag pogodilo 1651. god. Je li u istom nevremenu bio oštećen i kasnogotički crkveni zvonik, ne zna se, ali je poznato da je ta impozantna, vitka, samostojeća građevina, visine 33 m, sagrađena još tijekom 15. st., bila obnovljena nekoliko desetljeća kasnije, 1691. god. Razlog obnovi mogla je biti dotrajalost građevine jer prošlo je dvjestotinjak godina od njene gradnje. Kameni reljef lava, simbol Sv. Marka, odnosno Venecije, danas uzidan u zvonik nekoć je krasio komunalnu palaču, a izvorno je, kako je i uobičajeno, zajedno s istovremenim reljefom Sv. Pelegrina, bio uzidan nad glavnim ulazom u grad radi zaštite grada i njegovih stanovnika.Činjenica da je zvonik bio obnovljen, a crkva ne, govorilo bi u prilog tomu da crkva nije bila u tolikoj mjeri oštećena, te se liturgija u njoj mogla i dalje kako tako obavljati. Od nevremena je moralo proći gotovo osamdeset godina da umaška komuna donese odluku o početku gradnje nove crkve, pa se tako s gradnjom započelo tek 1730. god. Staroj crkvi, koja je tom prigodom porušena do temelja, nakon toga se gubi svaki trag, a nova se gradi tako da mijenja svoju pravilnu orijentaciju. Na promjenu orijentacije nove crkve (sjever-jug) utjecala je vjerojatno već ranija izgradnja javnih gradskih objekata, lože, komunalne palače te naročito nove javne cisterne 1677. god., koji su formirali novi trg kao središte komunalnog života. Izgradnja crkve trajala je sve do 1760. god., a da ni tada još uvijek nije bila završena, najbolje govori njeno i danas nedovršeno pročelje. Na osnovi stilske izvedbe, kao i vremenske podudarnosti, umješni arhitektonski projekt crkve trebao bi se pripisati liku i djelu piranskog arhitekta porijeklom iz Milana, Giovanniju Dongettiju, a ne njegovom sinu Filippu.

Župna crkva u Umagu prva je od kasnopaladijevskih tipova crkava koje se tijekom 18. st. javljaju u venecijanskom dijelu Istre, i bila je uzor za gradnju svim kasnijim crkvama toga tipa građenim u periodu do kraja 18. st. (Buje, Grožnjan, Buzet i Završje). Umaška crkva pripada tipu dvoranskih crkava s naglašenom uzdužnom osi i akcentom na svetištu i prostorom pred njim. Svetište oblika izdužene polukružne apside nadsvođeno je kalotom, dok je prostor pred glavnim oltarom natkriven lažnom kupolom. Glavni brod produbljen je s po tri kapele sa svake strane. Pročelje, završeno zabatom, odlikuje vertikalna podjela izvedena pilastarima s korintskim kapitelima te geometrijska dekoracija. Ulaz, naglašen povišenim baroknim stubištem, oblikovan je polustupovima s kompozitnim kapitelima koji nose arhitrav s lunetom ispunjenom, tada već tradicionalnim, renesansnim motivom školjke.

Unutrašnjost crkve, koja svojom raščlambom pilastrima s korintskim kapitelima i, naročito, profiliranim dvodijelnim arhitravom fizički sugerira kršćansku podjelu na Zemlju i Nebo, u skladu je s idejom kasnopaladijevske arhitekture sjevernojadranskog bazena. Po tri plitke kapele sa svake strane broda ispunjene su oltarima nastalim zajedno s crkvom. Tri oltara, oltar Sv. Nikole, oltar Sv. Obitelji i oltar Srca Isusovog, opremljene su oltarnim palama s kraja 19. st. Pala na oltaru Sv. Nikole, djelo Pietra Marchesija iz Vodnjana, zanimljiva je zbog vedute grada Umaga naslikane u donjem desnom uglu. Preostale dvije djela su G. B. Crevatina iz Trsta, odnosno Bartolomeja Gianellija iz Kopra.

Pala na oltaru Krštenja Kristova kao i drveno raspelo s oltara Sv. Križa djela su starija od današnje župne crkve i vjerojatno su činila dio inventara starije, prethodne, crkve. Oltarna pala Krštenja Kristova nastala krajem 16. ili početkom 17. st., toliko je puta bila preslikavana („obnavljana“) da su mogući utjecaji Palme, Tiziana, kao i Veronesea, koji se tako često ističu, danas teško prepoznatljivi. Sama kompozicija je nastala oslanjajući se na grafički list Giovannija Battiste d'Angelija (Battista del Moro), koji je tijekom druge polovine 16. st. boravio u Veneciji. Drveno raspelo, smješteno na oltaru s grbom obitelji Alessandri, datira se u 1600. god. Na preostalom, šestom, oltaru nalazi se drvena ranorenesansna skulptura Milosrđa (Pietà), koja je zajedno s anđelima s atributima Kristove muke, prenesena iz crkve Majke Božje Žalosne nakon njenog rušenja 1954. godine. Na istom oltaru čuvaju se i moći Sv. Nicefora i Sv. Maksimilijana.

Poseban značaj unutar crkve zauzima dio kasnogotičkog oltarnog retabla s početka 15. st. Taj drveni triptih, koji potječe iz prijašnje crkve, djelo je majstora rezbara, koji je u visokom reljefu izradio prikaze Sv. Petra, Sv. Antuna i Sv. Martina. 

U apsidi se nalazi oltarna pala Uznesenja Blažene Djevice Marije. Djelo, jednostavno stiliziranih fizionomija nespretnih pokreta i nesrazmjernih veličina, potpisao je Domenico Martinelli i datirao godinom 1788. Istom se slikaru, uz oslik tabulata u Sv. Roku, pripisuje i izrada dvanaest slika s prikazima evanđelista, crkvenih otaca, svetaca i alegorija kreposti smještenih na zidovima broda župne crkve i pjevališta. Godina 1788. naslikana na najvažnijoj crkvenoj oltarnoj pali s prikazom Uznesenja Marijina, upućuje na kasno opremanje glavnog oltara, a time i cijele crkve, s obzirom na to da se zna da je crkva bila posvećena već 1760. god. Isti slikar, koji je u drugoj polovini 18. st., oslikao stropne dekoracije u župnim crkvama u Motovunu i Buzetu, Giuseppe Bernardino Bisson, vjerojatno je oslikao i stropne dekoracije u umaškoj crkvi. Apsidu uz oltarnu palu krase i kamene skulpture Sv. Pelegrina i Sv. Nicefora na glavnom oltaru, koje je u canovanskoj maniri, isklesao Antonio Bose početkom 19. st. Francesco Dazzi je, 1776. god., za crkvu napravio orgulje. Na danas rekonstruiranim orguljama redovito su se održavali koncerti u sklopu festivala Organum Histriae.

Neposredno uz ulaz danas je uzidan gotički kameni reljef Sv. Pelegrina s modelom grada u ruci, koji se sve do nedavno nalazio na zapadnom pročelju crkve, a izvorno je, vjerojatno, stajao na glavnim gradskim vratima. Osim ovoga reljefa, unutar crkve pohranjen je i kameni ulomak podestata Andree Zanna iz 1561. god.

Osim ovoga lako vidljivog blaga, crkva čuva i druge vrijedne umjetnine. Među njima se naročito ističu dvije oltarne pale, Bogorodica od Ružarija i Silazak Duha Svetoga, te dva ulja na drvu, Uskrsli Krist i Bog Otac. Djelomično preslikana luneta s prikazom Boga Oca, djelo nepoznatog zakašnjelog sljedbenika kasnorenesansnog venecijanskog slikarstva iz druge četvrtine ili polovice 17. st., završni je dio nekadašnjeg drvenog oltara ili, što je vjerojatnije, gornji dio oltarne pale. Oltarna pala Bogorodice od Sv. Ružarija, također je, kao i luneta Boga Oca, izvorno stajala na nekom od oltara iz starije, prethodne, crkve. Pala je potpisana imenom kasnorenesansnog slikara Giacoma Alugara i datirana godinom 1650. (JO:ALUGARIUS PINGEBAT 1650). Na pali naslikan grb, s prikazom lava uzdignutog na stražnje noge, pripada venecijanskoj plemenitaškoj obitelji Longo, a poznato je da je Gianfrancesco Longo obnašao dužnost podestata u Umagu 1649. god., te je očito, odmah nakon prestanka svog službovanja u Umagu, podigao ili obnovio istoimeni oltar Bogorodice od Sv. Ružarija u staroj umaškoj crkvi. Nepoznati venecijanski slikar potpisan inicijalima M.D.V.F. oslikao je palu Silazak Duha Svetoga, koja je danas smještena, kao i prethodna, u župnoj zbirci. Pala, izrazito pučkog karaktera, datirana godinom 1744., nastala je prema grafičkom predlošku Jacopa Bassana.

Crkvena zbirka također čuva procesijske križeve, pokaznice, kustodije, kaleže kao i zastave bratovština, a njen arhiv je jedini do danas sačuvani arhiv u Umagu (iz 1490).

Nalaz ranosrednjovjekovne crkvene građevine u Umagu nastale u 8. st. te uništene već u narednom, 9. st., čiji je tlocrt danas vidljiv u popločenju Trga slobode, a ispod župne crkve Marijina Uznesenja, jedina je arhitektonska potvrda prisutnosti kršćanstva unutar gradskih zidina. Velebna crkva, dimenzija 17x25 m, s tri upisane apside pripada tzv. istarskom tipu sakralnih građevina s upisanim apsidama. Činjenica da na zgarištu crkve nije nađena nikakva kamena plastika koja bi odgovarala vremenu funkcioniranja crkve, a ni na cijelom području povijesne jezgre nema ni jedan kameni ulomak tog vremena, govori u prilog tomu da crkva nikada nije bila završena do kraja, odnosno do kraja opremljena kamenim namještajem prema liturgijskim običajima toga vremena.

Usprkos dosadašnjim smatranjima da na ovom području u to vrijeme nije bilo značajnijeg naselja, pronalazak crkve ovako velikih dimenzija govori nešto sasvim suprotno. Očito je da je zajednica koja ju je gradila bila toliko velika da joj je bio potreban  veći objekt, ali i toliko bogata da je mogla financirati njezinu gradnju. A da je i prije izgradnje ranosrednjovjekovne crkve, kršćanstvo bilo prisutno u gradu, vjerojatno već tijekom 5. st., potvrđuje nalaz ranokršćanskih staklenih svjetiljki korištenih u obredu, a pronađenih unutar opsega gospodarskog sklopa negiranog izgradnjom ranosrednjovjekove crkve. Pretpostavlja se da je na tom prostoru, još i prije izgradnje crkve u 8. st., postojao objekt korišten za ranokršćanski kult u kojem su se upotrebljavale te svjetiljke.

Najstariji grobovi pronađeni arheološkim istraživanjima na cijelom tom prostoru pripadaju kasnoantičkom vremenu i redom se nastavljaju sve do početka izgradnje današnje župne crkve 1730. god. Ukupno je ovdje bilo pokopano tristotinjak individua.

 

Umaška naušnica

U jednom od grobova pronađenih na zgarištu ranosrednjovjekovne crkve, nađena je jedna sasvim posebna naušnica, umaška naušnica. Njena brončana i posrebrena elipsasta karika s tri koljenca i graviranim privjeskom, poput velike suze, nastala je lijevanjem u jednodijelnom kalupu. Nosila ju je, kao dio onovremene nošnje, ženska stanovnica grada.

Grob je ukopan na zgarištu crkve, neposredno nakon  pljačkanja i paljenja grada od strane kneza Domagoja 876. god. Naušnicu se datira najkasnije na kraj 9. st.

 

Izvor: Monografija Grada Umaga, 2012.

Obavijesti

Sve obavijesti RSS

Novosti

Sve novosti RSS

Događanja

Sva događanja RSS